субота, 7. децембар 2013.

Prva Srpkinja, doktor medicine, bila je Šapčanka

DR DRAGA LJOČIĆ




Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji, rođena je 28. februara 1855. godine u Šapcu, od oca Dime i majke Marije, u cincarskoj porodici. Oko 1820. godine, njeni preci su doselili iz Goleša, mesta u Caparskom polju kod Resena, prvo u Jagodinu, a onda u Šabac. U Šapcu je u to vreme živelo četrdesetak cincarskih porodica.

Otac Dima se u Šapcu bavio trgovinom. Pošto je, kao i većina Cincara, voleo parničenje i isterivanje pravde, sudio se oko imanja sa bogatom šabačkom porodicom Kurtović. Ubeđen u povoljan ishod, vodio je parnicu sve dok, sa ženom i troje dece, nije ostao bez novca. Doživevši gubitak parnice i imanja kao veliku nepravdu, pozajmio je pet talira i platio crkvenjaku da zvoni na crkvena zvona. Na pitanja Šapčana ko je umro, odgovorio je: "Umrla je pravda i nju danas sahranjujem" načelnik mu je dosudio 25 batina.

Zahvaljujući ovom procesu, Dima Ljočić je postao siromašni zemičkar. Imao je petoro dece: sinove Đuru, Svetozara i Mihaila i kćeri Jelku i Draginju-Dragu.

Osnovnu školu Draga je završila u Šapcu. Kako u Šabačku gimnaziju tada nisu primana ženska deca, školovanje je nastavila u Beogradu, gde se upisala u Višu žensku školu. Stanovala je u domu Perside Pinterović, učiteljice u Šabačkoj ženskoj osnovnoj školi i potonje upravnice Više ženske škole. Zapazivši Draginu darovitost i upornost, pomogla je ocu Dimi da je, i pored oskudice, dalje školuje.

Za svaku pohvalu je upornost ove cincarske porodice da školovanjem svoje dece povrati poljuljani prestiž u šabačkoj čaršiji. Đura Ljočić se prvo školovao na Vojnoj akademiji, a zatim u Parizu u Cirihu, gde je stekao zvanje inženjera. Bio je jedan od najbližih saradnika Svetozara Markovića i urednik Radenika. Svetozar Ljočić je završio Vojnu akademiju i, sa činom inženjerijskog pukovnika, bio je profesor na toj istoj Akademiji. Bavio se pisanjem udžbenika.

Vođena ličnom ambicijom i socijalističkim idejama Svetozara Markovića i brata Đure Ljočića, 1872. godine Draga upisuje medicinu u Cirihu. Za vreme studija, najviše se družila sa Milicom i Ankom Ninković i ruskim nihilistkinjama, a sretala se i sa Bakunjinom.

Studentski život u Cirihu je stalna borba sa novčanom oskudicom. Školovanje i život su skupi, a Draga se jedino mogla pouzdati u braću Đuru i Svetozara. Na sreću, od 1874. godine koristila je i stipendiju od 40 dinara mesečno iz Fonda koji je trgovac Jevrem Panić ostavio dobrim šabačkim đacima i studentima.

Od juna 1876. do februara naredne godine, Draga je prekinula studije da bi se odazvala pozivu otadžbine i učestvovala u Srpsko-turskom ratu. U sanitetu dr Vladana Đorđevića, Draga je imala čin poručnika. Požrtvovano je lečila ranjenike u Vojnoj akademiji i u Bolnici u Svilajncu, a učestvovala je i u borbama na Šumatovcu. Zajedno sa njom, u ratu učestvuje i pet njenih koleginica Ruskinja; jedna od njih, Marija Zibold, svoj život će neraskidivo vezati za Srbiju.

Krajem 1878. godine, Draga Ljočić je završila studije i uspešno odbranila završni rad, "disertaciju" — Prilog operativnoj terapiji fibromioma materice, koji je, iste godine, u Cirihu i objavljen.

Po dolasku u Beograd, živela je u kući brata Đure, u Jevremovoj ulici, i tu obavljala privatnu praksu. Međutim, s obzirom na vreme, okolnosti i shvatanja, pacijenata je bilo malo. Stoga se ona, 26. februara 1879. godine, molbom obraća Ministarstvu unutrašnjih dela, tražeći dozvolu da obavlja lekarsku službu. Ministar je nameravao da ovu molbu odbije jer nije bilo lako premostiti tvrdokorna shvatanja o mestu žene u ondašnjem društvu. Ipak, zahvaljujući zauzimanju dr Vladana Đorđevića, odlučeno je da Draga Ljočić polaže državni ispit; ako pokaže dovoljno znanja, dozvoliće joj se lekarska praksa.

Pošto je uspešno apsolvirala i ovu prepreku, dobila je pravo da obavlja privatnu lekarsku praksu, ali ne i priliku za ukazni rad u državnoj službi. Prenebregnuta je i činjenica daje, 1879. godine, u Srbiji bilo samo 79 lekara, i to uglavnom stranaca.

Uz sve ove neprijatnosti, i zdravlje joj je načeto. Posle jednog jakog nazeba, došlo je do promena i procesa na plućima. Stoga, zajedno sa iskrenom prijateljicom Marijom Zibold, u septembru 1880. godine, brodom odlazi na Krim, gde boravi u Sanatorijumu baronese Frederike, u blizini Jalte. Pošto je prezdravila, u proleće naredne godine, Draga se vraća u Beograd, a Ziboldova je izvesno vreme ostala u Rusiji.

U Beogradu je nastavila privatnu lekarsku praksu, ali posla i dalje nije bilo dovoljno. Stoga je, 6. jula 1882. godine, konačno počela da radi u državnoj službi, i to u svojstvu lekarskog pomoćnika u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu. Zapravo, obavljala je dužnost rukovodioca Ženskog odeljenja.

U januaru 1883. godine, Draga se udala za Rašu Miloševića, koji je pripadao krugu visokoškolaca privrženih idejama Svetozara Markovića. No, posle prvih srećnih meseci, nastupili su veliki problemi, koji su bili blisko povezani sa bunom u zaječarskom kraju. Radikali su bili optuženi da su bunu inicirali, a to je bila lepa prilika Kralju Milanu da se oslobodi opozicije. Članovi Glavnog odbora Radikalne stranke — Raša Milošević, Pera Todorović i Kosta Taušanović, uhapšeni su; Raša je osuđen na smrt istog dana kad mu se rodila kći Spomena. Docnije, zalaganjem izaslanika Nemačke i Rusije, a naročito Kraljice Natalije, smrtna kazna je zamenjena dugogodišnjom robijom. U međuvremenu, došlo je do promene političkih prilika pa su, posle nepune tri godine tamnovanja, prvaci Radikalne stranke oslobođeni. Ostalo je zabeleženo da je Raša Milošević prvi prevodilac Kapitala Karla Marksa u nas.

Draga je stoički podnosila tamnovanje svoga muža. U Srpsko-turskom ratu 1885. godine, poverena joj je izuzetno odgovorna i teška dužnost — bila je jedini lekar u tri bolnice: Opštoj državnoj, Zaraznoj i Bolnici za ranjenike.

Po završetku rata, dok još nije izbledelo sećanje na njen samopregoran rad, napredovala je u službi — postala je sekundarni lekar, bez prava na periodičnu povišicu plate i na penziju. Ni po zvanju, ni po primanjima, nije bila ravnoprguvna sa kolegama muškarcima. Po svemu sudeći, njen rad je bio osobito cenjen samo u ratnim uslovima.

Ni docnije se ništa bitnije nije promenilo. Godine 1885., Draga Ljočić se ponovo obraća Ministarstvu unutrašnjih dela zahtevom "da ima i sva lekarska prava data svim lekarima, bez razlike pola". Odogovor u formi Rešenja stigao je 30. decembra iste godine — Draga Ljočić je otpuštena iz državne službe.

Na sreću, otkaz joj nije mnogo zasmetao, niti je okrnjio njen ugled. Ljudi su u njoj već prepoznali dobrog i humanog čoveka i još boljeg lekara. Nastavila je privatnu praksu, uz honorarni rad u Upravi monopola. Pacijenti su u njenu kuću i ordinaciju dolazili i u sred noći; ona je samo uzimala svoju lekarsku torbu i odlazila s jednog na drugi kraj Beograda. U njenoj porodici se pričalo da je ona prva postavila dijagnozu da Draga Mašin nikad neće imati dece.

Za vreme balkanskih ratova, sem u Monopolu, radila je u Ambulanti za građanstvo i sirotinju i u Bolnici Nikole Spasića, beogradskog dobrotvora. Istovremeno, njena kći Radmila Milošević, koja je završila medicinu 1911. godine, takođe u Cirihu, radila je u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu. Docnije, već ozbiljno narušenog zdravlja, radila je u Niškoj bolnici, a kad je srpska vojska potisnuta na jug, Raša Milošević i kći Radmila su prešli Albaniju, dok je Draga, sa ostalim članovima porodice, otišla u Solun, a zatim u Atinu. Put ih je dalje, preko Rima i Nice, vodio u Lozanu, gde je Draga, sve do povratka u Srbiju, organizovala slanje paketa našim zarobljenicima u mađarskim i nemačkim logorima.

Završetak Prvog svetskog rata doneo je promene u shvatanjima ljudi. Draga Ljočić je konačno, krajem 1924. godine, ostvarila pravo na penziju.

Humanost ove lekarke potvrđenaje i 1904. godine, kadaje, zajedno sa Jovanom Jovanovićem i Sarom Karamarković, osnovala Materinsko udruženje, ustanovu čiji je zadatak bio da smanji smrtnost odojčadi i zbrine odbačenu decu. Od januara 1905. godine, Draga je predsednik Materinskog udruženja. Istovremeno, samo zahvaljujući njenoj izuzetnoj preduzimljivosti i autoritetu, dobijena je zgrada u Studeničkoj ulici i osnovan je Dom za nahočad.

Bila je Draga Ljočić i prvi predsednik Društva beogradskih ženskih lekara, koje je osnovano 1920. godine.

Na sednicama Srpskog lekarskog društva, čiji je član bila od početka 1880. godine, kad god su okolnosti dozvoljavale, zalagala se za povoljniji status žena lekara.

Kao znalac stranih jezika, pratila je dostignuća u evropskoj medicini. Bila je prva žena — saradnik Godišnjice Nikole Čupića, još jednog znamenitog Šapčanina, gde se javlja sa prevodom dela Marije Manasejine Gajenje male dece, 1885. godine.

Draga Ljočić i Raša Milošević su imali petoro dece: sina Đuru i kćeri Spomenu, Radmilu, Zoru i Olgu.

Život Drage Ljočić ugasio se 5. novembra 1926. godine. Umrla je u svojoj porodičnoj kući na Topčiderskom brdu, sahranjena je na Novom groblju, uz dostojan ispraćaj brojnih Beograđana. 


Branko Šašić | ZNAMENITI ŠAPČANI I PODRINCI | Štampa "Dragan Srnić" | Šabac, 1998.

Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...