субота, 21. октобар 2017.

РАСПУШТЕНА ДЕЦА


Распуштена деца имају рапуштене родитеље који не васпитавају своју подивљалу децу.
Родитељи су распустили децу из различитих разлога.Није важно да ли је то незрелост, неодговорност, развод или болест.Важно је да то стање деца вешто користе за свој безобразлук. Распуштена деца малтретирају и понижавају децу добрих родитеља. Васпитана деца не могу сама да се одупру простаклуку распуштене деце. Не могу јер су васпитана и зато се  повлаче.Тако почиње кварење друштва.
 Наставници у школи не могу сами да обуздају распуштену децу. Не могу јер се директно излажу сукобу са њима. У том сукобу наставници немају отворену и сигурну подршку државе. Некада су то имали. У заштити људских права потпуно су обесмишљена угрожена права.Ако вас неко, рецимо, малтретира, прогања или насрће на вас, полиција не може ништа да уради да вас заштити.Потребно је да се кривично дело догоди да би полиција деловала по закону. Нема превентивног деловања.Односно, потребно је да жртва настрада. Када се то догоди, жртви полиција више није ни потребна.
 Исти случај је и са школом.Распуштена деца могу да злостављају све у школи. Испада да су распуштена деца неукротива и да им нико ништа не може. Ко ће да се супростави тој распуштеној деци? Родитељи васпитане деце морају да стану у одбрану своје деце. Они немају другог избора. Не могу да дозволе да им деца пате. Они не могу да чекају да прораде институције система. Система који не функционише и који ствара распуштене родитеље. Који,опет, одгајају своју распуштену децу. Родитељи васпитане деце морају да се удруже и организују.
Појединачна борба је узалудна. Појединачном борбом не може да се мења систем. Појединачном борбом  не могу да се победе распуштена деца. Нити њихови родитељи. Појединачном борбом се узалудно нервирамо.Када је друштво у распаду, онда смо принуђени да се удружујемо. Приморани смо да се организујемо.
Немамо избора.И нашу децу учимо да се бране. То ће им требати у све окрутнијем и себичнијем друштву. Родитељи васпитане деце то мора да, напокон, схвате.

уторак, 1. децембар 2015.

Светска медаља за српског иноватора

Светска медаља за српског иноватора

Др Милан Кекановић награђен за патент стироферт чијом уградњом се побољшава енергетска ефикасност грађевинских објеката
Аутор: Александра Исаковпонедељак, 30.11.2015. у 22:24
Др Милан Кекановић награђен за патент стироферт чијом уградњом се побољшава енергетска ефикасност грађевинских објеката (Фото А. Исаков)
Суботица – Дугогодишњи иноваторски рад др Милана Кекановића, ванредног професора на Грађевинском факултету у Суботици, награђен је изузетно високим признањем. Поводом 95 година постојања Завода за интелектуалну својину, организовано је такмичење проналазача и иноватора. У категорији проналазача за патент победник је др Кекановић са својим проналаском: „Могућност специјалног олакшања, изоловања и армирања међуспратних конструкција”.
Иза компликованог назива у основи је грађевински материјал стироферт, који је показао изузетне особине и у лабораторији и у пракси када је у питању издржљивост у међуспратним конструкцијама, али и у погледу енергетске ефикасности. Управо за тај проналазак др Милан Кекановић је добио и престижну медаљу Светске организације за интелектуалну својину (Wipo).
На представљању признања у Суботици Јелена Лопушина из Завода за интелектуалну својину објаснила је да је формирана као специјализована агенција УН. Награда се додељује се од 2001. године истакнутим проналазачима, ауторима и иновативним компанијама широм света.
– Патент др Кекановића доказао се на најзахтевнијим тржиштима. Уградњом награђеног проналаска штеди се 16 одсто енергије у односу на постојећа решења. Корисност проналаска потврдило је више научноистраживачких установа из Шпаније, а и Институт за испитивање материјала из Београда – рекла је Лопушина.
Кекановићев патент код нас је доживео успешну, али за сада скромну примену. Како је објаснио Далибор Раковић, сувласник грађевинског предузећа из Сремске Митровице, у намери да достигну виши разред енергетске ефикасности у два стамбена објекта уградили су стироферт.
– У економском смислу трошкови градње били су на нивоу оних за класичан материјал, али су за кориснике постигнути високи резултати у уштеди енергије. Станарима лети нису потребни клима уређаји, док су зими потребе за догревањем знатно смањене. Паропропусност зидова је добра и то су удобне просторије за живот – каже Раковић.
Професор др Милан Кекановић је пријавио 20 проналазака, од којих је признато осам, за шест је урађен међународни извештај о претраживању којим се не оспорава њихова могућност патентирања, а шест нових производа је нашло примену на тржишту.
– Грађевински објекти троше 40 одсто светске енергије, а произвођачи електричне енергије су највећи загађивачи планете – објашњава др Кекановић због чега су важне сталне иновације које доприносе уштеди енергије. – Наша земља не патентира довољно иновација у производњи, иако је то велики потенцијал. Једна је ствар понудити светском тржишту јефтину радну снагу, а далеко мудрије би било понудити своју интелектуалну својину. 

уторак, 4. август 2015.

Heroj Damir Kavgić: Nešto me vuklo nesretnoj djevojčici Samiri kada su se sve nade ugasile

Damir Kavgić, obični čovjek kojega je duboko dotakla priča o izgubljenoj djevojčici iz Rašljana, heroj je koji je sedam dana od njenog nestanka pronašao nestalu Samiru Alić i to baš u trenutku kada su sve nade u njen pronalazak ugasile.

Heroj Damir Kavgić: Nešto me vuklo nesretnoj djevojčici Samiri kada su se sve nade ugasile
Damir Kavgić
Nakon potrage za nestalom petogodišnjakinjom koja je trajala sedam dana i sedam noći, odlučeno je da će potraga biti obustavljena.

No, Damiru Kavgiću, dobrom čovjeku iz Gornjeg Srebrenika, priča o malenoj Samiri nije dala mira. Pogledavao je zajedno sa svojom suprugom na svoju petogodišnju kćerku i samo mislio o izgubljenom djetetu. U petak je sam krenuo u potragu.

"Srce me je vuklo toj djevojčici i svaku noć smo od Samirinog nestanka moja supruga i ja o njoj razgovarali. Svake noći smo se pitali da li je živa, gdje je i kako li je sama i izgubljena u divljini. Duboko nas je to diralo. Tako sam ja i odlučio da je pođem tražiti, bio mi je dovoljan samo pogled na moju djevojčicu", priča Kavgić za Klix.ba
.

Djevojčica u džungli



Nakon što je Samirin brat Elvedin pronađen sam, iako su zajedno nestali, nešto ga je, priča Kavgić, vuklo njoj.

"Pokušao sam u selu u kojem živim organizovati potragu no niko se nije htio priključiti. Taj dan su rekli da se djevojčica više neće tražiti. No, mene je nešto vodilo njoj i odlučio sam da idem u šumu. Poveo sam svog tirnaestrogodišnjeg sina i prijatelja i krenuli smo na Majevicu", pojašnjava Damir.

Kako je istakao, uputili su se prema obližnjoj klisuri i rijeci Bistrici. Hodali su sat vremena i uzvikivali smo Samirino ime nadajući se da ćemo čuti odgovor.

"Išli smo rijekom 100 metara i nismo mogli dalje jer je neko drveće upalo u vodu. Tako smo krenuli desno uz planinu. To je džungla, vikali smo, a kada nismo čuli odgovor odlučili smo da malo sjednemo i da se odmorimo. Kroz pet minuta čuli smo slabašan glasić, bilo je to kao oglašavanje malog janjeta. Shvatili smo da se radi o dječijem glasu", ispričao je Damir.

Poljubio sam je i potrčao koliko me noge nose



Podijelili su se. Damir je otišao uz potok a njegov sin i prijatelj niz potok. Na udaljenosti od oko 30 metara Damir je ugledao djevojčicu.

"Glava joj je bila među koljenima, bila je bez odjeće, u nekoj polu komi, navalile su muhe na nju, imala je otvorene rane i već su crvi bili na njoj. Uspjela je podići glavu i pogledati me. Uhvatila me je panika ali polako sam je uzeo i rekao sam joj: "Dođi da te čiko vodi mami i babi."

"Zagrlila me je, imala je još malo snage u ručicama i kao da je mamu dozivala. Poljubio sam je u obraz i potrčao koliko me noge nose", dodao je.

Žurio je, kako dalje priča, da izađe na vrh planine kako bi uhvatili signal i mogli pozvati Hitnu pomoć i policiju. Penjali su se najbrže što su mogli, kao bez duše.

Ona će živjeti



"Trčao sam koliko sam mogao, samo sam molio boga da stignem djevojčicu spasiti. Molio sam se Bogu i govorio da mene uzme ali da nju poživi. Kad smo izašli gore pozvao sam policiju i Dom zdravlja Srebrenik. Pomoć je stigla u roku od sedam minuta. Tada sam se onesvijestio od iscrpljenosti, stresa, i ja sam dehidrirao. Međutim, samo je važno da će djevojčica preživjeti, ona će živjeti“, kazao nam je Damir.

Nakon svega posjetio je i Samirine roditelje ali oni jednostavno nisu mogli vjerovati da im je kćer pronađena.

"Morao sam im pokazati ličnu kartu kako bi vjerovali da sam to ja i da sam našao njihovu djevojčicu", kazao nam je Damir.

Ističe on da je sigurno da Samira još jedan dan ne bi preživjela u divljini naročito zbog činjenice da je upala u korioto iz kojeg sama nije mogla izaći.

Podsjećamo Elvedin i Samira Alić nestali su prošloga petka 17. 07. kada su navodno, pod izgovorom da se idu kupati u obližnjoj rijeci otišli od kuće. Tada im se zagubio svaki trag. Elvedin je pronađen u teškom stanju i polu nag pet dana kasnije dok je djevojčica pronađena prije dva dana. Pukom srećom su ostali u životu naročito imajući u vidu da su proteklih dana bile velike vrućine u našoj zemlji ali i da je Elvedin dijete sa posebnim potrebama.

уторак, 9. јун 2015.

Amerikanac u Srbiji započeo miran život na selu i organsku proizvodnju

http://zivetisaprirodom.info/reportaze/amerikanac-u-srbiji-zapoceo-miran-zivot-na-selu-i-organsku-proizvodnju/

1

Penzionisani Amerikanac, Piter Lukas, sa svojom suprugom Sanjom, život u višemilionskom Čikagu pre četiri godine je zamenio seoskom idilom u Pavlovcima, nadomak Rume, u podnožju Fruške gore.

Sa suprugom, čiji su koreni sa ovih prostora došao je u selo sa manje od 300 stanovnika i tu je podigao energetski efikasnu i ekološki prihvatljivu kuću. Penzionerske dane provodi  gajeći organsku baštu i radeći u svojoj stolarskoj radionici.

Органска башта
– Moja supruga potiče odavde, njena porodica je ovde živela od 1700-ih godina. Posle Drugog svetskog rata im je nacionalizovana imovina. Kada je srpska Vlada krenula u restituciju, sačekali smo da se njenoj porodici vrati zemlja koja joj je nekad pripadala. Smatrali smo da će nam dobro doći život na selu, a Pavlovci su dobar start –  govori Piter.

Поподневни одмор на трему

Piter Lukas je rođen u Čikagu, odgajen u Konetktikatu, a veći deo života je proveo u Minesoti. Njegov  deda je bio farmer u Čikagu, a za poljoprivredu kaže da mu je u genima.  Uživa u seoskom životu, tišini i predanom radu.
Za Srbiju i Pavlovce se odlučio jer sa američkom penzijom ovde može da finansira život kakav je zamislio na selu.
Divi se životu u Pavlovcima i Vojvodini, blizini Fruške gore, manastirima, okolnim mestima, životu u Novom Sadu, rekama Sava i Dunav.  Govori da mu mnogo toga nedostaje u Americi, ali da to nadomešta novim saznanjima o našoj zemlji.
Za kuću koju je sagradio u selu može se reći da je po meri čoveka i prirode. Kako se u Americi bavio dizajniranjem kuća, znanje je upotrebio da stvori sebi i ženi dom u Srbiji. Pomagali su mu meštani, a on je nadgledao poslove. Kuća je energetski efikasna, superizolovana, leti hladna, zimi topla.
Дом по мери човека
– Sve smo osmislili i dizajnirali supruga i ja. I kuću i dvorište. Zanimljivo je to da su se pre više decenija ovde kuće gradile od zemlje, iako tankih zidova, leti su bile hladne, zimi su bile tople. Sa novim materijalima, tehnologijama i stilovima, ljudi su napustili stare metode gradnje. Mi smo u ovu kuću uklopili nove tehnologije i stare materijale. Iskoristili smo sve sa stare kuće koja je nekada bila na ovom placu-ciglu, crep, kamen. Koristili smo i klima blokove. – objašnjava Piter Lukas.
Ovaj penzionisani Amerikanac još nije sasvim zadovoljan i nada se da će pomoću solarnih panela uspeti da obezbedi i električnu energiju za svoj dom. Govori da je ovakav život dobar, ali da ima još načina da se napreduje. A penzionerske dane provodi negujući vrt i baveći se organskom proizvodnjom na svom placu.
Ovo je drugo leto kako ubira plodove svog rada, tokom čije proizvodnje nije koristio hemikalije. Mala organska bašta služi i za dobijanje kvalitetnog i zdravog semena.  Osim toga, ovaj Ameriknac vreme rado provodi i u svojoj stolarskoj radionici i kaže da život prožet predanim radom je vredan življenja.

DSCF7214
Foto: Sofija Višanović

четвртак, 4. јун 2015.

PRVA DUŠEVNA BOLNICA NA BALKANU: Znate li gde se nalazi i ko je bio prvi pacijent?

Prva psihijatrijska bolnica na Balkanu stara čak 154 godine smeštena je na Savskom vencu, a njeno zdanje krije mnoge zanimljive priče. Sama činjenica da su najpoznatiji stanovnici kule bili Laza Lazarević i Petar Kočić čini je važnim spomenikom kulture.

 
U Višegradskoj ulici na Savskom vencu smeštena je prva psihijatrijska bolnica na Balkanu, Doktorova kula.

Ovo vredno arhitektonsko zdanje sazidano je 1824. godine, a u njemu je prvi živeolekar kneza Miloša Obrenovića, dok je vreme kneza Mihajla Obrenovića postala prva duševna bolnica.

Doktorova kula predstavljena je publici u Noći muzeja i otkrila je mnoge istorijske zanimljivosti koje vredno čuva 154 godine. Nalazi se iza psihijatrijske bolnice „Dr Laza Lazarević” kojoj i pripada.

Zgrada četvrtastog oblika, sa zidovima od neobrađenog kamena, sagrađena je odopeke i kamena. U narodu je poznata kao Doktorova kula baš zahvaljujući spoljašnjem izgledu – kamenoj fasadi i malim prozorskim oknima, ali i zbog toga što se nalazila na brdu Guberevcu, izdvojena od svih ostalih.

„DOM ZA S UMA SIŠAVŠE”

Ono što malo ko zna jeste da je upravo ona bila prva bolnica na Balkanu u kojoj su bili smešteni psihijatrijski bolesnici.

Pre 154 godine sagradio ju je doktor Vito Romita, lekar kneza Miloša Obrenovića, a nasledio ju je Romitin zet, doktor Silvester Bartolomeo Kuniberta.

On je 1837. prodao kulu knezu Milošu, koja je otišla u nasledstvo kneza Mihajla Obrenovića. Knez Mihajlo je 1861. tu osnovao bolnicu za duševne bolesti, koja se tada zvala „Dom za s uma sišavše”.

U prvoj godini u bolnici je bilo pet pacijenata, a posle pet godina 20 ljudi je bilo smešteno u bolnici.

PROSTITUTKA PRVI PACIJENT 

Prvi pacijent u duševnoj bolnici bila je Kata Radmanova. Ona se posle smrti muža odala prostituciji. Sud ju je osudio na bičevanje, a nakon te kazne završila je u bolnici.

NAJPOZNATIJI STANOVNICI DOMA

Najpoznatiji lekar koji je radio u „Domu za s uma sišavše” je zapravo književnik Laza Lazarević, po kojem je dobila naziv i Specijalna bolnica za psihijatrijska i nervna oboljenja „Dr Laza Lazarević”. 
 
Laza Lazarević, Foto: Wikipedia
U domu je radio od  1880. do 1889. godine, pisao svoje romane i pripovetke, a preminuo je u 39. godini od tuberkuloze.

Još jedna poznata osoba bila je stanovnik kule, ali kao pacijent. U pitanju je čuvenipesnik Petar Kočić. On je u domu završio nakon što mu je preminuo sin, a želja mu je bila da živi u slobodi i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku. Preminuo je u bolnici 1916. godine dok je Beograd bio okupiran.

Ono što je takođe zanimljivo jeste da za vreme Prvog svetskog rata ovo zdanje ostalo netaknuto, pa su se u njemu krile mnoge poznate ličnosti.
 
Petar Kočić, Foto: Wikipedia
BRUTALNI TRETMANI LEČENJA

Pacijenti u bolnici bili su podvrgnuti brutalnim tretmanima i bili su podeljeni na prljave i čiste, tačnije mirne i uznemirene. Pet godina od osnivanja dokrot Mladen Janković je uklonio sva nasilna sredstva u lečenju pacijenata, a takozvanu kamdžiju kojom su ih tukli odneo je na krov kuće.  

Doktorova kula je proglašena za „nepokretno kulturno dobro od velikog značaja”, ali do danas nije revitalizovana. Radovi na konstrukciji prekinuti su za vreme bombardovanja, a nedostatak finansijskih sredstava odložio je njihov nastavak.

Danas se u Doktorovoj kuli svakodnevno obavljaju jutarnji sastanci zaposlenih lekara na kojima prisustvuju direktor Klinike, glavna sestra Klinike i glavna sestra sektora Beograd. Održavaju se kolegijumi, zaseda etički odbor, upravni odbor, izložbe radova pacijenata dnevne bolnice...

субота, 24. јануар 2015.

Ovaj Srbin je vlasnik pola grada i restorana kod Nijagarinih vodopada

Nijagara, george jerić foto printskrin the prestige
Nijagarini vodopadi, jedno od sedam svetskih čuda, najveći poslije Viktorijinih, posetom od 12 miliona turista godišnje, prava su fabrika para. Kompleks koji nadvisuje Nijagarine vodopade, sve što je potrebno turističkoj poseti Nijagari, uključujući i Skajlon toranj, u vlasništvu je Đorđa Jerića.
Ako stanete nasred mosta koji spaja SAD i Kanadu, vidi se da je Amerika prilično uskraćena za pogled na divovski vodopad. Ukoliko žele da vide lepotu i snagu vodopada, koji se obrušava sa 50 metara visine i protokom od 128 hiljada kubika u minuti, Amerikanci moraju da pređu na kanadsku, Jerićevu stranu.
Jerića, koji je rođen tu, smatraju jednim od najbogatijih u Kanadi. Mnogi misle da je pola Nijagare zapravo njegovo vlasništvo, jer tu ima mnoštvo hotela i restorana na najatraktivnijem mjestu, pored samih vodopada. Nijagarom se šeta opušteno, sam. Čudi se pitanju da li se oseća sigurno.
- Naravno, idem kad hoću i gde hoću. Pa ja samo imam nešto veću kuću i nešto bolja kola od drugih i idem dva-tri meseca godišnje na Floridu. Sve ostalo vreme radim kao i svi drugi ljudi. Moje bogatstvo je u tome što mogu ljudima da pružim zadovoljstvo i zabavu.
U stvaranju kompleksa hotela u Americi, Jerićeva priča je prava američka.
- Moj otac Pane je došao u Kanadu 1912. iz slavonskog sela Gorica kod Nove Gradiške. Kad se doselio u Nijagaru imao je samo 17 godina. Zaposlio se kao fizički radnik na železnici, u kojoj je penzionisan 45 godina kasnije kao direktor izgradnje pruga u Kanadi. Nijagara je tada bila malo selo na obali reke, pa je otac, inače vrlo talentovan za biznis, počeo od ušteđevine da kupuje placeve. Kada je probijen auto-put pored njega je sagradio kabine za prenoćište i boravak tokom vikenda, za putnike i prve turiste. Bilo je to 1941. I moj prvi posao sa 13 godina je bio upravo izdavanje tih kabina, kojima je otac dao ime Holidej Inn.
Svoj prvi motel Jerići su izgradili 1956. uz autoput Kraljice Elizabete, 130 kilometara od Toronta, kasnije još jedan, a 1962. treći. Hotel Holiday Inn sagradili su 1965. Na istom posedu, pored vodopada, kupili su Pyramid Place, onda još jedan objekat sa 65 soba.
U taj nesvakidašnji dar prirode priklonio se ogroman betonski toranj na samo 200 metara od obale.
- Skajlon toranj sam kupio za 10 miliona dolara. Ima tri lifta koji stižu na vrh za 57 sekundi i razvoze goste na vidikovac, u restoran i u salu za ručavanje koja se okreće (za sat vremena zatvori čitav krug) i pruža mogućnost da kad je vedro nebo vidite okolinu u SAD i Kanadi na čak 129 kilometara.
Jerići su sa troje dece danas i faktički prvi ljudi Nijagare, jer upravo je njima država Kanada ponudila da ovo svetsko čudo prirode pretvore u Nacionalni i turistički park.
Kao sin jedinac, Pana Jerića i Kate Mrmak, nekadašnje devojke iz Slavonije, koja je preminula kada je Đorđe imao samo osam godina, uporedo je radio i školovao se. U Nijagari je završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom 1953. i studije komercijale i finansija. Po osećanju za rad i biznis ličio je na oca, pa je i nastavio njegov pionirski posao.
Jerić se založio da u ambijent Nijagare uklopi spomenik Nikoli Tesli visok tri metra s pogledom na reku na kojoj je napravio prvu hidroelektranu Jerić se založio da u ambijent Nijagare uklopi spomenik Nikoli Tesli visok tri metra s pogledom na reku na kojoj je napravio prvu hidroelektranu
- Rođen sam u Nijagari. Supruga i ja smo zajedno rasli i zajedno starili. Početkom 60-ih bili smo jedine neženje u srpskoj koloniji, pa smo bili upućeni jedno na drugo. Ljubica je iz porodice Božinić, koja je takođe dugo u biznisu. Njen otac je otvorio prvi bilijar klub u Kanadi, baš ovde na Nijagarinim vodopadima.
Nijagara je grad od 75.000 stanovnika i 15 miliona turista, koji makar prođu pored Skajlon tornja i slikaju se. Prvi plac za motel Jerići su platili 100.000 dolara, a drugi za hotel 300.000 dolara. U međuvremenu podignut je i hotel Piramida, kao i peti hotel sa 65 soba; prodat za 750.000 dolara. Tada su pored filmske kompanije Imaks bili jedini vlasnici placeva na obali Nijagare. Danas ova zemlja više nije za prodaju.
- Već 1955. godine, kada je izgrađena kanadska mreža puteva, koji su prolazili pored Nijagare, mi smo od ušteđevine podigli motel za 20 soba. Četiri godine kasnije postao je tesan, pa smo na novom placu podigli drugi sa 30 soba. I treći 1962. sa 32 sobe. Posao je cvetao, pa smo počeli da razmišljamo i o podizanju hotela, što smo supruga i ja i učinili 1965. godine, kada su udareni temelji hotela Holidej In sa 77 soba.
Izgradnja tog hotela koštala me je milion dolara, a dogradnja još 45 soba i bazena 1980. godine još dva miliona. Izrodili su troje dece, ćerku i dva sina kojima su poverili dalje vođenje poslova. Tako su postali dio poslovne istorije Kanade; Đorđe je 1989. proglašen za Poslovnog čoveka godine u Ontariju.
- Država Kanada mi je poverila da kao najuspješniji biznismen u turizmu izgradim Turistički centar Nijagara i faktički postanem vlasnik čitavog kompleksa na kanadskoj strani vodopada. Taj projekat nosi naziv Skajlon milenijum. Ukloniću staru železničku prugu i neke manje objekte i na obali sagraditi još tri hotela. Ovaj posao je vredan 50 miliona dolara.
Fakat, Jerić je pored Nijagarinih vodopada proveo celi svoj život. Jeste se školovao, ali je sve vreme bio uz oca koji je na vreme shvatio turistički potencijal Nijagarinih vodopada, pomagao mu oko smeštaja gostiju još kao klinac.
- Od ujaka i oca sam slušao priče o našim ljudima. O porodicama koje su puno radile, ali i uspevale u poslu. Posle završenog fakulteta u Torontu, Đorđe je pokušao da se bavi i advokaturom, ali je shvatio da je njegovo mesto ipak u turizmu.
- Svaki čovek može da uspe u poslu samo ako to želi i ako radi posao koji voli. Jeste potrebna i sreća, ali i veliki, veliki rad. Nijedan uspeh ne dolazi sam od sebe.
Đorđe je zadovoljan čovek. Ustaje ujutro oko devet sati, doručkuje sa suprugom a ostatak dana provodi obilazeći poslovne objekte. Brigu o Skajlonu preuzeo je stariji sin Đorđe jr, za Holidej In zadužen je mlađi Majkl (Aleksandar), a za hotel Kaskade ćerka Katarina.
U Kanadi imaju desetak firmi. Jedna, po očevoj smrti 1965. godine, nosi ime Pane. O prvim velikim zarađenim parama Đorđe otvoreno govori.
- Ja sam prvi milion dolara napravio još 1972. godine, kada sam prodao hotel za 750.000 dolara i nekoliko placeva pored njega. Država je to tražila od mene da bi tuda provukla autoput, koji ni do danas nije sagrađen. Danas moj kapital vredi više stotina miliona dolara. Ali, nisam opterećen tim novcem, jer za mene je pravljenje novca samo posao kao i svaki drugi!
Iako u odmaklim godinama, mašta da postane vlasnik još više građevine od Skajlon tornja. Namerio je da kupi CN Toranj, najveću gradsku znamenitost u Torontu, visok 553 metra.
- Godišnje kroz sam Skajlon tauer prođe milion gostiju što je najveća turistička poseta pojedinačnoj destinaciji u Kanadi. Budući da poseta tornju, dva od ukupno tri su njihovi, u proseku košta oko 12 dolara, da ručak u restoranu smeštenom u kupoli na vrhu nije manje od 35 dolara, da su u prizemlju brojne prodavnice suvenira, a da je u suterenu impresivan zabavni park za decu, onda se lako dolazi do toga kolika je imperija Jerića, ili zarada od samo jednog objekta u Nijagari. Investicija od 18 miliona dolara u ovaj toranj davno se isplatila.
- Celog života radio sam ono što sam naučio kao mladić. I nikada u poslu nisam imao kriza niti velikih lomova. Želim još toranj koji će nadvisiti postojeće, pa će unuk verovatno podići najveći kazino na Nijagari.
(Tekst i foto: The Prestige)

среда, 21. јануар 2015.

Ekspedicija “Kragujevac – Kilimandžaro”

Za nešto manje od mesec dana, tačnije 14. februara, navršava se tačno 40 godina od početka ekspedicije “Kragujevac – Kilimandžaro” na kraju koje se legendarna Zastava 101 popela na krov Afrike!
Neki će zlobnici za sve ondašnje stvari sa podsmehom reći kako nas nisu “dovele daleko”, a mi ćemo – e pa jesu: Stojadin na vrhu Kilimandžara te 1975! Ne znamo sa sigurnošću, ali ni neka veća imena svetske automobilske industrije se bar tih godina nisu mogla pohvaliti sa sličnim uspehom, a da ne govorimo o marketinškoj strani cele priče.
kk11
Sve je počelo od idejnog tvorca ove ekspedicije Prof. dr Milana Rakočevića koji je u svojoj mladosti bio veliki zaljubljenik u autobilizam, a bio je i stalni suvozač asa jugoslovenskog auto-moto sporta Bate Nađa. Tako je odlučio da Crvenoj Zastavi predloži svoju ideju za ekspediciju do vrha Kilimandžara koju je osmislio dok je prolazio afričkim pustinjama, a u čijoj pripremi mu je pomogao još jedan šampoion jugoslovenskog reli sporta, Branimir Perić Džo.
Dragan Drakulić, tadašnji direktor Komercijale Crvene Zastave uvideo je da je predlog o ekspediciji idealna prilika za promociju tadašnjeg najboljeg modela jugoslovenske auto-industrije, ali i šansu da se Stojadin isproba u eksploataciji pod nenormalnim uslovima. Ekspediciju je podržao i tadašnji direktor Zavoda Crvena Zastava, Prvoslav Raković. Prvi posao nakon prihvatanja predloga je bio pronalazak sponzora, međutim, pokazalo se da nije bilo razloga za brigu jer su na sponzorstvo odmah pristali “Modriča”, “Tigar” i još dosta manjih fabrika.
kk6
Nakon prigodne svečanosti, ekspedicija je 14. februara 1975. krenula na put od Kragujevca do Kilimandžara, dužine preko 11.000 kilometara i to kroz bespuća Nubijske pustinje, savana, kamenjara, trnovitih predela i močvara.
Pet potpuno novih Zastava 101 i jedanaestoro ljudi krenulo je put Afrike 14. februara 1975. godine. Automobili su bili crvene boje, sa Tigrovim gumama i uljem Optima iz Modriče! Četiri automobila su bila bez zadnjih sedišta, kako bi poneli sav prtljag, delove, lekove, opremu, kamere, a jedan je bio u punom fabričkom stanju. Na haubama automobila bila su ispisana imena zemalja kroz koje će ekspedicija proći: Grčka, Egipat, Sudan, Kenija, Uganda, Tanzanija.
kk7
1975. godina bila jedina godina relativno stabilne političke i bezbednosne situacije na Afričkom kontinentu. Osnovni adut koji je članove ekspedicije izvukao iz različitih nezgodnih situacija je bio postojanje saveza Nesvrstanih, a jugoslovenski pasoš je otvarao različita vrata i omekšavao stavove lokalnih vlasti, pa su naši ispraćani uz pozdrave Titu. Takođe, Energoprojekt i druge jugoslovenske firme su izvodile radove širom Afrike, tako da se ekspedicija mogla obratiti za pomoć i našim ljudima stacioniranim u Africi.
kk10
kk9
Jugoslovenski listovi koji su imali ekskluzivno pravo objavljivanja članaka i fotografija su bili: Ilustrovana Politika, Novosti, Borba, Vijesnik, a mnogi drugi su to pravo otkupljivali, a glavni medij je bio TANJUG. To je bilo vreme kada su se informacije prenosile telefonskim putem ili teleksom, a fotografije su se slale avionskom poštom. KK ekspediciju su pratili i inostrani mediji Evrope, a naročitu pažnju su posvetili mediji zemalja kroz koje je ekspedicija prolazila. Neki od zanimljivijih naslova su bili: ’’Avantura 11 Jugoslovena’’, ’’Kroz pustinju i prašumu’’.
U režiji Branka Baletića, kroz kameru Bratislava Grbića, uz scenario Ginke Milinković i muziku Zorana Simjanovića, nastao je dokumentarni film ’’Ekspedicija Kragujevac – Kilimandžaro’’
kk16
kk
Veliki broj fotografija je načinio Mioljub Jelesijević, koje je Zastava kasnije koristila u svim reklamnim kampanjama. U Tanzaniji je organizovano fotografisanje automobila uz poziranje manekenke Vini Kibuja što je i za današnje pojmove svojevrstan primer umetničke fotografije.
kk4
KK ekspedicija je otvorila vrata tržišta severne Afrike za Zastavu 101, ali i za FIAT 128. Naročita histerija za kupovinu Fiata 128 je nastala u Egiptu gde se ovaj model sklapao od delova iz Kragujevca do 2009, a i danas je taj automobil među omiljenima u Kairu.
kk5
Za samu Zastavu 101, ova ekspedicija je dokaz i svedočenje o kvalitetu i izdržljivosti jugoslovenskog četvorotočkaša – preko 11.000 kilometara je prevaljeno, kroz bespuća uz minimum kvarova: zbog skokova sa peščanih dina u pustinji pukao je jedan gibanj i dve viljuške zadnjeg trapa, zbog preletanja suvih rečnih korita sa šiljatim kamenjem na obalama, jedan karter nije izdržao, a oštro trnje je na deonici nakon pustinje izazvalo veliki broj pucanja guma na relativno kratkom putu, ali nijedan kvar nije ozbiljno zaustavio ekspediciju.
kk8
kk14
Vešti automehaničari Zastave Nikolić i Barlov su tokom cele ekspedicije vodili računa o dobrom stanju Stojadina uz krajnji zaključak da je Zastava 101 zaista, za svoje vreme, bio izdržljiv i pouzdan automobil. Preventiva koja je urađena na motoru, kada su temperature prešle 50 stepeni na pustinjskom suncu, izvađeni su termostati motora a ventilatori hladnjaka stavljeni u neprestani rad, što se pokazalo korisnim jer se ni jedan Stojadin nije pregrejao bez obzira na visoku turažu pod kojom su voženi po pesku (ako brzina padne ispod 120 km/h, Zastave 101 su se znale ukopati u pesak do patosa). Eksperimentalno su testirane posebne “pustinjske gume” iz Tigra – vrsta krampon gume sa povećanom izdržljivošću na jake udare i visoke temperature.
kk12
kk2
Ekspedicija je uspešno okončana planinarenjem i osvajenjam vrha Kilimandžara, Džilmans pointa na koji su stigli:
Branimir Perić Džo – vođa ekspedicije
Ginka Milinković – pomoćnik organizatora
Milan Rakočevic – organizator ekspedicije
Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov – automehaničari iz Zastave
Joža Vlahović – novinar “Vijesnika” iz Zagreba
Bratislav Grbić – kamerman
Branko Baletić – televizijski reditelj
Dušan Sekulić – novinar “Ilustrovane politike”
Mioljub Jelesijević – fotoreporter
Bogdan Šekler – pisac knjige “Džambo Afriko” o ekspediciji Kragujevac – Kilimandžaro, zvanični lekar ekspedicije, novinar
“Večernjih novosti” i “Borbe”
kk3
Članovi ekspedicije su se vratili za Beograd avionom, zahvaljujući sponzorstvu Al-Italie.
Svih 5 Zastava 101 je u voznom stanju ukrcano na teretni brod u Tanzaniji i poslato za Atinu, gde su ih ponovo preuzeli članovi ekspedicije i dovezli ih za Kragujevac. Jedan od KK Stojadina je bio izložen na sajmu automobila u Beogradu 1975. gde su bili prisutni i svi članovi ekspedicije koje je publika pozdravila gromoglasnim aplauzom. Automobili su zatim razdeljeni po filijalama Zastave gde su dočekali kraj svog radnog veka. Međutim, prototip Zastave 101 iz 1969. je u nekom trenutku stilizovan kao Stojadin sa ekspedicije i kao takav se nalazi pod zaštitom države u hangaru u Kragujevcu. Neproverene informacije govore da je svih 5 motora iz KK Stojadina sačuvano u prostorijama nekadašnjeg Zastava sporta.
(Izvor: www.auto.blog.rs)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...