Unesite svoj mejl ako želite da redovno pratite ovaj blog

Дошло је до грешке у овом гаџету

недеља, 27. јануар 2013.

Disleksiju nema ko da prepozna



Disleksiju nema ko da prepozna
AIDA TIPURA - 27.01.2013 09:03
Disleksiji, odnosno poremećaju čitanja koji se javlja kod djece školskog uzrasta, kod nas se ne pridaje dovoljno pažnje, iako je ta problematika i te kako zastupljena.
Naime, stručnjaci upozoravaju da u BiH nema organizovanog otkrivanja disleksije, niti praćenja školske djece, a njeno prepoznavanje je prepušteno slučaju. Takođe, pedagozi i nastavnici se tokom obrazovanja na fakultetima ne upoznaju s ovim poremećajima, odnosno edukovanost osoba koje rade sa djecom nije prilagođena obrazovnim potrebama disleksičara.
Visoka cijena: Banjalučanka Nataša S. priča da je njen desetogodišnji sin skupo platio učiteljičino nepoznavanje disleksije.
"Kada je krenulo u prvi razred, primijetila sam da moje dijete nikako ne može da pročita riječ spajanjem slogova, već isključivo spajanjem slova, što ga je jako usporavalo. Takođe, u pisanju je bio prilično neuredan. Slova je pisao naopako ili bi u riječi poneko slovo izostavio. Zatražila sam mišljenje učiteljice, na što sam dobila odgovor da nema potrebe za paniku, da mi je sin lijen, te da bi trebalo da ga malo 'poguram'", priča ova majka.
Dodaje da se u drugom razredu ponovila ista situacija, a objašnjenje učiteljice je i dalje bilo da je dječak lijen i nezainteresovan.
"U trećem razredu, moje dijete je potpuno 'zablokiralo', više nije htio ni da piše niti da čita. Škola je za njega postala pakao, a mi, roditelji, zbog svog neznanja pritiskali smo ga sve više i jače", navodi ona.
Da moj sin ima disleksiju, otkrili su, priča, u drugom polugodištu četvrtog razreda osnovne škole. Poslije pregleda defektologa, logopeda i psihologa, majci je rečeno da dječak ima disleksiju. Nažalost, posljedice su bile tu i teško popravljive.
 Disleksija nije bolest, to je stanje koje zahtijeva jedinstven stil učenja
"Moje dijete je potpuno izgubilo povjerenje u sebe, u ljude, ali i u nas roditelje. Nije ni čudo, jer su ga ruganje, ignorisanje, izbjegavanje, pa čak i ismijavanje, pratili pune četiri godine", ogorčeno priča majka dječaka.
Prema riječima psihologa Dragane Vulić, disleksija je određena teškoća u učenju koja se očituje u otežanom savladavanju čitanja i rastavljanja riječi na slogove. Disleksija se, kako navodi, najlakše otkriva tako što učenik normalne inteligencije kasni u savladavanju tehnike čitanja u odnosu na svoje vršnjake. Glavne karakteristike disleksije su poteškoće u čitanju, a prepoznaje se tako što se neke greške stalno ponavljaju.
"Djeca sa disleksijom pri čitanju mijenjaju redoslijed slova ili slogova u riječi, zamjenjuju ili izostavljaju neka slova, mijenjaju, dodaju ili izostavljaju pojedine riječi. Disleksična djeca opisuju da im se pri čitanju riječi okreću u različitim smjerovima, da slova 'igraju', da ne mogu da uhvate red, ili da se rečenice stapaju", pojašnjava Vulićeva.
Bez prepoznavanja: Andrej Jovandić, predsjednik banjalučkog Udruženja disleksičara "Ja", navodi da problem predstavlja što učitelji i profesori nemaju adekvatan pristup disleksičnim osobama, odnosno da nisu edukovani za rad s njima. Upozorava da poznavanje i poštovanje prava disleksičara praktično ne postoji ni u jednoj vaspitno-obrazovnoj instituciji RS.
"Tehnike početnog učenja i pisanja u školama se baziraju uglavnom na analitičko-sintetičkom načinu učenja tih vještina, koje nije odgovarajuće kognitivnom stilu načina razmišljanja disleksičara. Većina nastavnog osoblja u školama ne zna šta je disleksija i ne zna raditi sa djecom koja imaju neverbalni kognitivni stil. Oni u svom školovanju ne uče o disleksiji, a u stručnom usavršavanju s tim se susretne mali dio njih. Oni koji žele naučiti nešto o disleksiji, nažalost, nemaju gdje", navodi Jovandić, dodajući da kod nas u obrazovnom i zdravstvenom sistemu još ne postoje propisi, uputstva i mehanizmi prepoznavanja podrške ovoj ciljanoj populaciji.
Upozorava da ni roditelji, često, kod svog djeteta nisu u stanju prepoznati disleksiju niti adekvatno reagovati. Ako se dogodi da je disleksija kod djeteta prepoznata, i dalje ne znaju sa djetetom raditi kod kuće, jer se nemaju gdje edukovati. Pošto im početni način čitanja i pisanja nije prilagođen, Jovandić kaže da disleksičari, uglavnom, završe tako da ponavljaju razred ili, nažalost, budu upisani u specijalnu školu.
Iako je prošle godine diplomirao na Filozofskom fakultetu i bio uspješan student, ovaj predsjednik Udruženja priča da su mu u šestom razredu predlagali da ide na kategorizaciju te da u toku njegovog školovanja niko nije prepoznao da je disleksičar.
"Putem medija sam se informisao o pojmu disleksija, a problem je prva uočila moja majka. Na sreću, roditelji su i tada vjerovali u mene", priča Jovandić.
Upravo, kako bi bila skrenuta pažnja na problem ove populacije, zajedno s majkom je i osnovao Udruženje disleksičara "Ja".
"Misija našeg udruženja je povezivati osobe sa disleksijom, i djecu i odrasle, roditelje, nastavno osoblje, kao i stručne timove koji rade sa djecom, znači, logopede, defektologe, psihologe, pedagoge, doktore opšte prakse, radi prepoznavanja simptoma koji upućuju na disleksiju. Cilj nam je upoznati roditelje kome i gdje mogu odvesti dijete radi dijagnostikovanja te ih upoznati o radu koji sprovode logopedi", navodi Jovandić.
 Zbog neadekvatnog tretmana uglavnom ponavljaju razred ili ih upišu u specijalnu školu
Adekvatan rad: Stručnjaci navode da je veoma bitno znati kako djetetu sa disleksijom najbolje pomoći, odnosno kako s njim raditi efikasno bez psihološkog pritiska.
"Disleksija nije bolest, nije prouzrokovana neurološkim oštećenjem, to je stanje koje zahtijeva jedinstven stil učenja", poručuje Jovandić.
Činjenica da u cijeloj RS postoji svega osam defektologa stručnih saradnika te da samo dvije banjalučke škole, i to OŠ "Borisav Stanković " i OŠ " Georgi Stojkov Rakovski", imaju defektologa i logopeda, dovoljno pokazuje da ovi poremećaji kod većine slučajeva u našem društvu ne budu uopšte otkriveni. Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS navode da je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju predviđeno da stručni tim za podršku i izvođenje nastave u školi čine: pedagog, psiholog, defektolog, logoped, bibliotekar i socijalni radnik.
"Sve škole nemaju kompletan stručni tim, što prevashodno zavisi od broja učenika u školi i njihovih potreba. Najveća pomoć u ovom trenutku u većini škola jesu mobilni timovi stručnjaka, među kojima su i logopedi koji pomažu u školama u kojima ovaj kadar nije zaposlen", kažu u Ministarstvu.
Iz Ministarstva, takođe, navode da su svjesni da sadašnji broj zaposlenih defektologa, među njima i logopeda, ne zadovoljava potrebe za tim kadrom, te poručuju da će nastojanja ovog ministarstva ići u pravcu podsticanja mladih ljudi da se školuju za ovo zanimanje, kao i zapošljavanja većeg broja ovog kadra.

Primjeri iz svijeta slavnih

Među poznatim osobama u istoriji, pa i među genijalcima, bilo je disleksičara. Neki od njih su slikarski geniji Pablo Pikaso i Leonardo da Vinči, zatim poznati naučnici Albert Ajnštajn, Tomas Edison i Isak Njutn. U disleksičare se ubrajaju i neki poznati pisci poput Agate Kristi, Ernesta Hemingveja, ali i naš nobleovac Ivo Andrić. Glumci Tom Kruz i Vupi Goldberg takođe su disleksičari.

Svaki osmi student disleksičar

Udruženje disleksičara "Ja" protekle godine sprovodilo je projekat pod nazivom "Znate li šta je disleksija", u okviru kojeg su organizovana razna predavanja i istraživanja. Ovo udruženje u narednom periodu planira sprovoditi novi projekat u pet banjalučkih osnovnih škola pod nazivom "Disleksija - kako i zašto ".
"U toku prošle godine radili smo i istraživanja koliko disleksičara ima na fakultetima. Na banjalučkom Filozofskom fakultetu i Akademiji umjetnosti, od 400 ispitanih studenata 50 je disleksičara. Interesantno je da najviše njih studiraju pedagogiju i psihologiju. Cilj im je, vjerovatno, istražiti sebe, kao i pomoći ostalim disleksičarima", navodi Jovandić.

Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...