NEVENA VRŽINA - 29.09.2012 07:41
U nizu ljudskih djelatnosti, značajno mjesto zauzimaju zanati.
Vrijeme i iskustvo dali su čovjeku vještinu da "što oči vide, ruke urade", ali i talenat da stvori ono što nikad niko nije stvorio.
Stari zanati, koji su prije nekoliko decenija mnogima bili glavni izvor prihoda, danas polako odlaze u prošlost. Veliki broj mladih danas i ne zna šta je to, recimo, lončarski, samardžijski, sarački ili ćurčijski zanat.
Teško je dati tačnu procjenu kada se koji zanat pojavio na ovom području. Ipak, na prostoru RS još ima onih koji ne dopuštaju da svi ti stari predmeti odu u prošlost, već ih svojom izradom još uključuju u upotrebu.
Pletenje košara
Jedan od najstarijih zanata je korparsko-pletarski zanat, odnosno pletenje košara, koji podrazumijeva motanje snopova slame u spirale, te njeno vezanje, najčešće likom. Danas u RS postoje dvije vrste korparsko-pletarskog zanata, a to su pletenje raznih proizvoda od ljeskovog pruća i pletenje od vrbovih šiba.
Izradom sepeta, čija je osnova ljeskovo pruće, danas se bavi Slobodan Čolić iz Kalovitih Brda, kod Pala. Čolić izrađuje i krošnje, razne korpice i slično, a ovaj zanat naučio je sa 12 godina. Sepet se izrađuje od sirovog ljeskovog pruća, čistog, bez grana. Od alata koji se koriste u izradi sepeta tu su oblarica, koja služi za pravljenje lutaka, i drveni maljić za zbijanje lutaka.
Korparsko-pletarskim zanatom, čija je glavna sirovina vrbova šiba, bavi se i Aleksandar Antić iz sela Slatina, kod Šamca. Poljoprivredni inženjer se ovim poslom bavi već 30 godina, a zanat je naučio od roditelja. Oni za ovaj zanat kažu da je veoma naporan, a pošto se pletenje obavlja sjedeći, kažu da veoma lako dolazi do oštećenja kičme. Proizvode batare, korpe za cvijeće, korpe za tržnicu, za veš, kućne ljubimce, kao i pletene boce raznih oblika i veličina.
Vrijedne ruke Antića i njegove supruge sve ove proizvode izrađuju uz samo nekoliko alatki - testere, makaza i kosačice za šišanje i košenje vrbe, kazana za kuvanje šiblja, guljača za šiblje, kliješta, čekića, šila za izradu proizvoda i kalupa na kojima se oblikuju proizvodi. Svi ti proizvodi mogu se pronaći u Antićevoj radnji u Banjaluci.
Narodna keramika
Među već zaboravljene zanate kod nas ubraja se i lončarski zanat, koji predstavlja obradu, modelovanje i izradu upotrebnih predmeta od lončarske zemlje. Osnovni proizvod ovog zanata je lonac, pa je po njemu i cijeli zanat dobio ime. O značaju proučavanja narodne keramike kod nas je govorio Petar Ž. Petrović.
"Ona zaslužuje našu pažnju ne samo zbog njenog naglog opadanja, već i zbog njene primitivnosti tehnike i upotrebe", navodi Petrović.
U mjestima RS, gdje je ovaj zanat primjenjivan, lončarstvo je smatrano "posljednjim poslom", jer su se njime bavili najsiromašniji stanovnici, a nikada žene. Neki od centara ovog zanata u RS bili su Ivanjska, Dvorani, Miloševići i Žabari, kod Banjaluke i Mrkonjić Grada.
Zidanje ćumurana
Ćumur je korišten kao potrošni materijal u rudarstvu i metalurgiji, a normalan rad ovih grana privrede nije se mogao zamisliti bez njegove upotrebe. Tek u 19. vijeku ćumur zamjenjuje kameni ugalj i značaj ovog zanata polako počinje da stagnira. Ćumurdžijskim zanatom u RS bavi se oko 20 domaćinstava u mjestu Donja Potkozara u opštini Novo Goražde.
Prvu zidanu ćumuranu u ovom mjestu napravio je Vukašin Lorić, koji je rad na ovom zanatu naslijedio od oca. Danas se ćumur najčešće koristi za kovačke i kazandžijske vatre, kao i u ugostiteljskim objektima za roštilj.
Užarska djelatnost
Zanat, koji još pokušava da se sačuva od zuba vremena je i užarski zanat, odnosno pletenje vrpci, kanapa, užadi i konopa.
Danas se užarskim zanatom bavi Selim Šabanović iz Bijeljine, a o razvoju ovog zanata ima vrlo malo podataka. On navodi da prilikom izrade užarskih proizvoda upotrebljava "grebenatu" kudelju različitog kvaliteta. Šabanović se veoma mlad počeo baviti ovim zanatom pomažući ocu u radionici. On izrađuje različite vrste užadi za poljoprivredu, stočarstvo, ribolov i građevinarstvo, kao što su vezani i šiveni ulari, povoci, spone, ležaljke...
Majstori samardžije
Stevo Gajanović iz Banjaluke, jedan je od rijetkih majstora samardžijskog zanata, koji je naslijedio od oca. Osnovna sirovina za izradu samara koji krasi konje su jasen, brijest i mlada bukva. Drvo se suši tri mjeseca i potom se rascijepa, a alati koji se koriste u izradi su testera, sjekira, bušilica, boreri, blanja, tesla, dlijeta i svrdla. Samardžija Stevo samare najčešće prodaje na pijaci u Banjaluci ili ih pravi prema narudžbi.
Obrada kože
Mlađe generacije teško da znaju odgovor na to šta je sarački zanat, a zanimljivo je da u Bijeljini još postoji saračka radionica Nedžada Pilakovića.
Sarački/remenarski zanat podrazumijeva izradu raznih upotrebnih predmeta od učinjene, štavljene, kože. Vještina obrade kože spada u najstarije kulturne tekovine čovječanstva.
"Razvoju remenarskog zanata u Bijeljini pogodovalo je i to što su za transport stanovnici Semberije uzgajali konje. Svaki vlasnik konja želio je da njegovi konji imaju što bolju opremu i da su što bolje ukrašeni", navodi Pilaković.
On pretežno izrađuje konjsku opremu, amove, oglavine, kajase, ali i razne kaiševe, povoce, torbe i futrole.
Kovačka radionica
I kovački zanat je danas veoma malo zastupljen. S obzirom na to da je veoma mali procenat onih koji danas koriste kose, srpove, sjekire, motike, kosački pribor, lemeše, plugove, čavle, veoma je malo i onih koji se bave ovim zanatom. Ipak, u Mrkonjić Gradu se mogu naći tri majstora, koja se bave kovačkim zanatom. To su Ahmo Zonić, Đuro Milanović i Miloš Tica.
Rijetki nožari
Čakije i noževe danas takođe izrađuje nekolicina nožara u Mrkonjić Gradu i Šipovu. I dok su čakije i noževi nekada bili sastavni dio opreme ili pribora muškaraca, ponegdje žena i dječaka, danas se uglavnom koriste za kućnu upotrebu.
Izrada kožuna
Među zaboravljenim zanatima su i ćurčijski zanat, koji podrazumijeva izradu odjevnih predmeta od štavljenih jagnjećih ili ovčjih koža, sa vunom okrenutom unutra, a jedna od rijetkih ćurčijskih radionica, koje postoje i danas u RS je radionica Đorđa Drvenice iz Bijeljine. Kod njega se još može kupiti popularni kožun izrađen od ovčje ili jagnjeće kože.
Rakijski kotlovi
Izradom kotlova za rakiju, a samim tim i kazandžijskim zanatom još se bave dvojica majstora iz Teslića, Šaban Davarović i Miroslav Moreti. Kazane za pečenje rakije najčešće prave po narudžbama, a najviše se prodaju u banjalučkom, čelinačkom i odžačkom kraju.
Burad i bačve
Stevo Vrač, bačvar iz prijedorskog sela Gornji Garevci, nastoji da od zaborava sačuva bačvarski zanat. Za njegove bačve i ploske za rakiju, koje izrađuje od hrasta, stižu narudžbe iz cijelog svijeta.
Seoski drvorez
Drvorezbarstvo je među svim slovenskim narodima vrlo rasprostranjeno, a rezbarske vještine u vezi su s narodom koji ima dovoljno šuma. Vješte ruke Ilije Jovanovića, drvorezbara iz Pala, ukrašavaju ploske za rakiju, ramove za ikone, kutijice za tamjan, svijećnjake…
Muzički instrumenti
Na kraju, tradicionalne muzičke instrumente prvobitno su izrađivali samouki narodni svirači, a instrumente su izrađivali za sebe. Kasnije su instrumente izrađivale zanatlije, međutim po selima RS i danas ima samoukih majstora koji izrađuju instrumente za svoje potrebe. Milovan Ćulum iz Bistrice, kod Banjaluke, ovaj zanat je naučio od oca, koji je kao i on bio guslar. On izrađuje gusle, tambure, svirale i dvojnice.
Ovo su samo neki od starih zanata u RS koji uspješno odolijevaju zubu vremena, a oni koji rade na njima nastoje bar da ih pominju pred mladima, kako se potpuno ne bi zaboravilo kako su nekad izrađivani noževi, užad ili muzički instrumenti.
Među koricama
Ove stare zanate na jednom mjestu, u monografiji "Stari zanati u RS" "okupio" je Vladimir Đukanović, viši kustos etnolog Muzeja RS u Banjaluci, koji je na istraživanju starih zanata u RS i ljudi koji se još bave njima radio nekoliko godina.
"Prije pet godine etnološko odjeljenje Muzeja RS je snimilo prvi etnološki film pod nazivom "Kosci", gdje smo prikazali cjelokupan proces pravljenja kose. Dakle, već smo u tom filmu počeli da obrađujemo stare zanate. Zatim smo proširili to svoje istraživanje i nastojali smo da dođemo do što više ljudi koji se bave pomalo zaboravljenim zanatima", rekao je Đukanović.
On pojašnjava da monografija objedinjuje 13 zanata, ilustrovanih fotografijama iz arhiva Muzeja RS, Muzeja istočne Bosne, kao i onima koje je sam napravio.
"Za sve nas koji se bavimo bilo kojom vrstom istraživanja veoma je bitno da imamo podatke od ranijih istraživača, jer je bez toga veoma teško pokrenuti bilo kakvo istraživanje, te će u tom smislu ova monografija biti dobra za buduće istraživače", zaključio je Đukanović.
Нема коментара:
Постави коментар